Kao studentkinja pedagogije na Filozofskom fakultetu, dobila sam priliku da u okviru prakse u LekArt edukativnom centru, učestvujem u realizaciji programa za najmlađu grupu čiji je izbor bila gluma. Ovu grupu čine devojčice i dečaci uzrasta od 5 do 9 godina, a njihov mentor je reditelj Dejan Janković. Pored toga što posmatram njihov rad i učestvujem u njemu, trudim se da odgovorim na pitanja koja su se našla preda mnom kada sam se odlučila za praksu u kreativnom centru. Zašto se deca na tako ranom uzrastu odlučuju da njihov hobi bude gluma? Kako se osećaju kada dođu na čas, a kako kada po završetku krenu kući? Zašo je baš gluma dobar izbor za njih, šta im pruža?

Deca koja pohađaju časove u ovog grupi, nalaze se na veoma osetljivom uzrastu, pa je samim tim jako važno pažljivo birati način na koji će se sa njima raditi, kao i teme i zadaci koji će se obrađivati. Iz dosadašnjeg iskustva sa sigurnošću mogu reći da je umetnost, u ovom slučaju gluma, pravi izbor. Bavljenje glumom predstavlja najlepši način za poboljšanje psihomotornog razvoja dece, postizanje samostalnosti i samoaktualizaciju. Važno je pomenuti i to da su situacije i radnje koje se realizuju na glumi, idealna priprema za život. Deca na taj način upoznaju sebe, grade sopstvenu ličnost i nalaze načine da sami prevaziđu prepreke koje za vreme odrastanja mogu biti jako naporne i teške za njih. Učenjem tekstova povećava se sposobnost pamćenja, razvija osećaj za pravilan govor i izražavanje. Kroz pripremanje različitih uloga upoznaju se sa raznim likovima i na taj način povećavaju emocionalnu inteligenciju, postaju svesni različitosti ljudi, ulaze u „tuđu kožu“ i prihvataju različite poglede na svet. Pored toga, upoznaju se sa brojnim ljudskim osećanjima, pokušavaju da ih pronađu u sebi i tako nesputano dublje upoznaju sebe i kontrolišu svoje reakcije. Još jedan važan segment jeste razvoj empatije, tolerancije, poštovanja drugih i sticanje navika koje su neophodne za rad u grupi. Kada govorimo o tome da li na najmlađim uzrastima postoji „određeni profil“ polaznika, moj odgovor je ne. Scena je idealno mesto za sticanje samopouzdanja, veoma je dobra za introvertne osobe koje izlaskom na scenu, glumeći nekog drugog uče da govore glasno i prevaziđu strah od javnog nastupa. Neizostavni delovi glume su i scenski pokret, imitacije i dikcija. Scenski pokret je idealan način da se iskažu potisnuta osećanja, da se pokretima bez ijedne reči ispriča priča i prenesu osećanja. Komunikacija pokretima je prijatna i neposredna, budući da pripada emocijama, a ne pojmovima. Imitacije su veoma korisne za ispoljavanje u društvu, ali i dublje upoznavanje osobe ili životinje koju imitiraju. Imitiranjem se istražuju tuđi pokreti, način govora, mimika kao i različite situacije koje decu pripremaju za svakodnevni život. Kada je reč o dikciji, ona pruža najbolji način za razvoj govora, i uči ih pravilnom izražavanju. Takođe, kroz različite vežbe se mogu prevazići problemi sa izgovaranjem određenih glasova. Zadaci koji se nalaze pred decom podstiču razvoj njihove kreativnosti i mašte. Deca kroz glumu razvijaju osećaj odgovornosti, otkrivaju da nije dovoljno samo želeti uspeh, već se za njega mora uložiti napor, kao i da usavršavanje u nekoj aktivnosti može biti pravi izvor zadovoljstva. Osim toga, uče da sebi postavljaju ciljeve, poštuju pravila i na pravi način podnose kako uspehe, tako i neuspehe.

Učenje glume zahteva trud, naporan rad, kao i motivaciju i želju za uspehom. Zbog toga je veoma važno pružiti deci priliku da pronađu smisao u onome što rade, da izaberu put kojim će ići ka uspehu i naći dobrog mentora koji će ih na tom putu usmeravati i podržavati.

 

Ivana Đerić, student II godine odseka Pedagogija na Filozofskom fakultetu u Beogradu