Vreme od kraja 20. veka pa do danas, vreme je masovne urbanizacije i velike tehnološke ekspanzije. Život čoveka potpuno se promenio. Uvođenje interneta u sve pore društva olakšalo je komunikaciju drastično i omogućilo ljudima da dolaze do informacija i izvršavaju obaveze u veoma kratkom roku. Zabava u vidu pegršt video igrica i društvenih mreža postala je sastavni deo pojedinca, pogotovo mladih generacija. Život čoveka je, posledično, osetno ubrzan a konstantno stimulisanje dopaminskih receptora ovim vrstama draži potkrepljuje potrebu za stalnom promenom sadržaja mišljenja i aktivnosti.

Strpljenje i interesovanje za studiozno izučavanje određene oblasti, nauke ili umetnosti postaje prava retkost. Čini se da je korpus znanja i veština koje pojedinac poseduje sve površniji i nevalidniji. Međutim, u vremenu u kakvom živimo upravo je sposobnost dubinskog i posvećenog celoživotnog učenja jedna od glavnih odlika koju poseduje inteligentni, adaptabilni pojedinac. Zahtevi tržišta rada su sve veći i nedostižniji. Kriterijumi za deklarisanje nekoga kao obrazovanog ili stručnjaka sve su viši. Kako je nekada bilo dovoljno samo priučiti se nekom zanatu (a prava retkost završiti osnovne studije), brzo naći posao i na njemu provesti ostatak života, sada je završetak osnovnih studija samo početak obrazovnog procesa koji se kasnije nastavlja u vidu master i doktorskih studija ili frekventnog podučavanja u bilo kom obliku. Savremeni čovek stupa u do 7 različitih radnih odnosa tokom životnog veka.

Ovde je škripac. Potrebe pogotovo mladih i zahtevi tržišta rada i školovanja dijametralno su suprotni. Mladi, čini se, gube sposobnost i potrebu za fokusiranje mentalnih kapaciteta na detaljno usvajanje znanja i veština iz određenih oblasti i veruju da su „tromesečni“ kursevi dovoljni da postanu stručnjaci, dok tržište zahteva experte koji su spremni na usvajanje celoživotnog učenja kao životnog stila i neminovnosti. Ako je ranije važilo da se niko nije naučen rodio, sada važi da niko naučen neće ni umreti.

Celoživotno učenje omogućava korenitu promenu pojedinca u smislu usvajanja potpuno novih kognitivnih šema i obrazaca koje transformišu strukturu razmišljanja. Omogućavaju originalno, kreativno i racionalno donošenje odluka i osmišljavanje rešenja za probleme u domenu relevantne oblasti. Ovakvo znanje je trajno ali je i teže dostižno. Pohađanje kurseva može biti od koristi ali tek posle usvajanja ovakvih šema razmisljanja. Kursevi mogu potpomoći ubrzanu nadogradnju veština u određenom domenu, ali jasno je da ređanje ciglala na mestu na kom nema temelja čini zgradu u kojoj niko ne bi kupio stan, iz bezbednosnih razloga. Isto važi i za učenje.

Glavno pitanje je da li pohađati višegodišnje programe koji garantuju usvajanje snažno strukturiranih kognitivnih šema ili kratke kurseve koji omogućavaju usvajanje nekih veština relevantnih za korektno obavljanje određenog posla? Zavisi. Zavisi od prethodno usvojenog korpusa znanja pojedinca, prethodnog iskustva sa tom oblašću, intelektualnih kapaciteta, motiva, ciljeva kao i ličnih očekivanja. Ukoliko želimo da budemo stručnjaci, traženi i uspešni u obavljanju nekog posla svakako je odgovarajuće prihvatiti se koncepta celoživotnog učenja.

Kako se postaje umetnik? Kako se postaje vešt u umetnosti? Kako se stvaraju dela koja oduševljavaju ili hipnotički privlače pažnju ogromnog broja ljudi? Verovatno tako što se godinama radi na tome da se steknu određena znanja, veštine razmišljanja i izvođenja koje omogućavaju produkovanje originalnog dela. Takvog da je baš ono to koje je nekome neophodno.

 

 

Autor: Mina Čolić, student Psihologije (četvrta godina) na Filozofskom fakultetu u Beogradu